2411 / 617

Gradišćanski Hrvati od 1972. svake godine hodočaste na prvu nedjelju u svibnju u jursku katedralu u kojoj se posebno časti Majka Božja od krvavih suza. Posljednjih desetak godina redovito za tu prigodu pozovu biskupa iz Hrvatske. Ove godine, u nedjelju 3. svibnja, na poziv jurskog biskupa mons. dr. Lajoša Papaia i povjerenika za Hrvate pri Jurskoj biskupiji prof. dr. mons. Ivana Šmatovića, hodočašće je predvodio i slavio svetu misu gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović. S njim je koncelebrirao jurski biskup i sedam hrvatskih svećenika iz Mađarske u nazočnosti oko 500 Hrvata iz Mađarske, Austrije i Slovačke.

Od državnih dužnosnika spomenimo g. Mišu Heppa, predsjednika Državne manjinske samouprave Hrvata u Mađarskoj, predstavnike hrvatskog veleposlanstva u Budimpešti, predstavnike lokalne samouprave i druge dužnosnike. Pučke misne pjesme na starom hrvatskom jeziku (gradišćanskom) izvodili su crkveni zbor iz Prisike (Mađarska) i tamburaški sastav iz Čunova (Slovčaka). Tamburaški sastav je nakon mise priredio prigodni polusatni program pred katedralom, te izveo i niz prigodnih marijanskih pjesama na završnoj večernjoj molitvi pred slikom Majke Božje u katedrali.

Susrećući se s tamošnjim Hrvatima biskup Bogović je naglasio da Crkva u Hrvatskoj želi pridonijeti duhovnoj integraciji svih domovinskih i iseljenih Hrvata. „Ta integracija“, dodao je, „ne smije ići na štetu dobrih odnosa koje su iseljeni Hrvati njegovali sa svojim susjedima u Mađarskoj, Austriji ili Slovačkoj.“ I nastavio: „Iz vaše sredine došla je lijepa ideja koju ovdje želim svima objaviti. Svećenici iz Gradišća, na čelu s mons. Egidijem Živkovićem, razmišljali su što bi uzeli kao simbol zajedništva gradišćanskih Hrvata sa domovinom svoga porijekla. Došli su do zaključka da bi to mogao biti Krbavski križ (križ krbavskih biskupa). Taj križ je u vrijeme najvećih stradanja hrvatskog naroda i u vrijeme njegova najintenzivnijeg raseljavanja prešao put od Krbave do Modruša, Bribira u Vinodolu i Rijeke. Kroz to vrijeme išle su povorke iseljenika u Italiju, Austriju, Mađarsku, Slovačku, Češku i druge zemlje. Nije li on najjasniji simbol koji ih može podsjetiti i povezati sa starom domovinom?“

Biskup je dodao da taj križ može biti simbolička veza i ostalih Hrvata koji će poslije odlaziti u druge zemlje, poglavito one prekomorske: „Dolazeći ovamo mislio sam i na to svehrvatsko duhovno zajedništvo. Svi raseljeni Hrvati dobili su u samostalnoj hrvatskoj državi svoj oslonac i središte. Križ krbavskih biskupa može postati simbol njihovog duhovnog zajedništva, kao i simbol svih naših križeva, naše patnje i duhovnog rasta u sjeni križa. Zato ćemo uvećani krbavski križ stavili na Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini.“

Ovom inicijativom Krbavska bitka nije samo simbol našeg vjekovnog stradanja, nego također simbol hrvatske iseljeničke sudbine jer su upravo nakon nje kolone iseljenika kretale iz Hrvatske na sve strane tražeći mjesto pod suncem: „Zato želimo da Crkva hrvatskih mučenika bude također i središte prema kojem će se okretati svi oni koji u cijelom svijetu žele čuvati vezu s našim hrvatskim tlom, bez obzira gdje su sada ukorijenjeni i gdje sada žive.“ zaključio je Biskup Bogović.

Mons. Bogović, u pratnji dr. Šmatovića i kancelara Gospćko-senjske biskupije mr. Draženka Tomića, posjetio i duhovno središte mađarskih benediktinaca (tzv. mađarski Montecassino), drevnu opatiju Pannonhalma. Na povratku Biskup je posjetio župu Duha Svetoga u Juru kojom upravlja hrvatski svećenik Benković. Uz župi djeluje katolička škola i dom za starije. Bila je to prilika da se upozna sustav katoličkog školstva i razgranatost karitativnog djelovanja Crkve u Mađarskoj.

6297 / 2234

Mišoviti zbor sv. Mihovila iz Žminja u Istri (HR) gostovao je u Koljnofu i Kisegu. To je zmožan zbor u kom sudjeluje 40 članov. Subotu navečer svečevali smo svetu mašu u hodočasnoj crikvi u Koljnofu, a nedilju dopodne u crikvi sv. Emerika u Kisegu. Mašu je služio farnik iz Žminja, vlč. g. Jordan Rovis na staroslavenskom jeziku, u Koljnofu u koncelebraciji s vlč. g. dr. Antom Kolićem a u Kisegu u koncelebraciji s umirovljenim farnikom dr. Jandrom Karallom, ki živi u Hrvatskom Cikljinu, i farnikom u Ratištofu dr. Antom Kolićem.

Da bi pak vjerniki mogli sv. mašu dobro slijediti i svečevati, dostao je svaki knjižicu s potpunim tekstom svete maše na staroslavenskom jeziku. Kako već dr. Franjo Pajrić u svom pozivu u HN naglašuje, to je otprilike ta jezik na kom su sv. mašu svečevali naši preoci kad su se doselili u ove kraje kade danas živimo. Znamo, naime, da su je pri svojem seljenju sprohadjali glagoljaški popi. No uz fascinaciju jezika začaralo nas je nazočne vrhunsko pjevanje zbora. Zbor pri svojem pjevanju tako majstorski minja najmili pianissimo s najzmožnijim fortissimom, da človiku mravi proteču po hrptu i da na trenutak pozabi kade je, pak se ćuti premješćen u dobu našega naseljavanja. Činilo mi se, da smo se združili s našimi preoci i da skupa s njimi svečujemo sv. mašu. Na kraju maše probudili smo se iz toga sna kad su se govorile riči zahvale i kad su se minjali dari-pokloni. Hvala zboru i župniku iz Žminja. Žalimo da su se već vrnuli najzad ali nas batri njihovo obećanje, da ćedu nas opet pohoditi.

1711 / 451

2436 / 630

2161 / 534

1767 / 459